Sećanja Koste Radišića

Glogonjac Kosta Radišić, nastavnik fizičkog vaspitanja i istaknuti sportski radnik svoje
penzionerske dane između ostalog koristi pišući o vremenima prošlim prisećajući se mnogih
zanimljivosti i važnih događaja za istoriju našeg kraja.
Kosta Radišić, pomno otrže od zaborava mnoge zanimljivosti iz glogonjskog kraja. Vrednost
njegovog kazivanja ima poseban značaj jer je bio svedok mnogih događaja. Zahvaljujući dobroj
volji Koste Radišića u prilici smo da u vremeplovu mlađim Glogonjcima skrenemo pažnju na prošla
vremena.
Preuzeto iz lokalnog lista “Glogonjske novosti”

NASTAVA NA SRPSKOM
NASTAVA NA SRPSKOM JEZIKU USPOSTAVLjENA TEK PO ZAVRŠETKU DRUGOG
SVETSKOG RATA
Do tada u Glogonju radila škola na nemačkom, mađarskom i rumunskom jeziku ■ Prvi učitelji na
srpskom jeziku bračni par Korelić ■ Jedno vreme osnovno obrazovanje završavano sedmim
razredom ■ Učenici iz Sefkerina učili u glogonjskoj školi
Glogonjac Kosta Radišić, nastavnik fizičkog vaspitanja i istaknuti sportski radnik svoje
penzionerske dane između ostalog koristi pišući o vremenima prošlim prisećajući se mnogih
zanimljivosti i važnih događaja za istoriju našeg kraja. Kosta Radišić, pomno otrže od zaborava
mnoge zanimljivosti iz glogonjskog kraja. Vrednost njegovog kazivanja ima poseban značaj jer je
bio svedok mnogih događaja. Zahvaljujući dobroj volji Koste Radišića u prilici smo da u
vremeplovu (feljtonu) mlađim Glogonjcima skrenemo pažnju na prošla vremena. Nastava na
srpskom jeziku uspostavljena je tek po završetku Drugog svetskog rata. Do tada u Glogonju je
postojala škola na nemačkom,mađarskom i rumun kom jeziku. Osnivanje škole na srpskom jeziku
školske 1946/1947. godine nalagalo je intenzivno doseljavanje kolonista iz južne Srbije i
Makedonije.

Sve do kolonizacije u Glogonju je bilo svega dve ili tri porodice Srba, nekoliko porodica Mađara,
Čeha, Slovaka i Roma, dok su većinu stanovništva činili Nemci i Rumuni.
Za nastavu na srpskom jeziku 1946. godine doveden je bračni par Korelić koji su bili prvi učitelji.
Kako je priliv stanovništva bio veliki u školi je bilo sve više učenika u svim razredima počevši od
prvog do četvrtog razreda, paje ubrzo nastao problem proširivanja rada rada škole i sa višim
razredima. Jedno vreme je osnovna škola traja la i završavala se sa sedmim razredom, posle čega se
polagao razredni ispit, takozvana mala matura.
Već posle dve godine, škola je dobila današnji oblik sa osmogodišnjim trajanjem. Vredna je pomena
činjenica da tada u susednom selu Sefkerinu, nije bilo viših razreda osnovne škole, pa su deca tog
sela dolazila na nastavu u Glogonj što je još više uvećavalo priliv novih učenika.

MALO NASTAVNIKA, A POTREBE VELIKE
Veliki priliv đaka bio je ujedno i veliki problem za školu jer nije bilo dovolj no nastavnog kadra za rad u višim razredima. Učitelja je bilo približno onoliko koliko je bilo potrebno, alinastavnika je
bilo premalo, pa su u pomoć pritekli učitelji koji su predavali određene predmete u zavisnosti od
lične volje i sklonosti.
Mnogi su dovedeni u situaciju da moraju posebno da se pripremaju i osposobljavaju za rad u višim
razredima.
Mladost koja je u to vreme imala viziju budućnosti učinila je mnogo da se i pored svih nedaća sve
teškoće savladaju.
Glogonjska Osnovna škola je upornim radom uvećavala svoje kapacitete i vremenom postajala sve
značajnija ne samo za selo, već i za širu okolinu. Ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je jedno
vreme posle rata Glogonj bio sedište komune i imao sve funkcije današnje opštine. To, naravno,
podrazumeva da je komuna imala sve stručne službe koje su obezbeđivale normalno funkcionisanje.
To je trajalo samo nekoliko godina, dok sve ingerencije nije preuzela pančevačka opština, sve do
današnjih dana.

POSTAO SAM NASTAVNIK
Ja sam u svojstvu nastavnika fizičkog vaspitanja i biologije sa ugovorom o delu u glogonjsku školu
postavljen školske 1956/1957. godine.
U to vreme još uvek sam bio student. Moji profesori su imali razumevanja da mi to dozvole i da
škola u Glogonju koliko-toliko ima stručno zastupljenu nastavu iz tih predmeta, pošto sam bio jedan
od boljih studenata. Tako se iznenada i na najbrži mogući način ostvarila moja davnašnja želja da
postanem nastavnik. Za potrebe izvođenja na- stave fizičkog vaspitanja nije bilo nikakvih objekata,
rekvizita i pomagala. Jedini prostor bilo je školsko dvorište, donekle poravnato sa utabanom
zemljom. Za rad u zimskom periodu nije bilo ničega, čak ni praznog zatvo- renog prostora, pa smo
bili prinuđeni da za potrebe fi- zičkog vaspitanja, koristimo učionice.
Ubrzo je otpočela akcija za obezbeđivanje uslova za rad. Svi su imali šta da rade od nastavnika,
učenika, njihovih roditelja pa do seoskih majstora svih struka - stolara, kovača, obućara, krojača,
braara.
Čak su i ribari bili angažovani kao i majstori iz radionice tada- šnje Zemljoradničke zadruge.
Zanimljivo je da je u to vreme rukomet bila igra i za mali i veliki teren. Od jedne školske bašte
napravljen je teren za mali rukomet (onakav kakav se igra danas) dok se veliki rukomet igrao na
fudbalskom igralištu. Od druge bašte napravljeno je odbojkaško igralište sa jamom i peskom gde će
biti skakalište za skok u vis i skok u dalj, a delom će se korisititi i kao teren za bacanje kugle.

STIŽU PRVI SPORTSKI REKVIZITI
Od mojih profesora sa Državnog instituta za fizičko vaspitanje (DIF) iz Beograda dobijao sam
dotrajale sprave za rad – lopte koje je trebalo krpiti, rasparen i pocepane kožne strunjače, oštećene
skije, daske za preskakanje kozlića, dotrajale kozliće, švedske klupe i sanduke, konopce za
penjanje, stara vratila, krugove kao i sve sprave za bacačke dis- cipline u atletici. Tako su se u školi
našla i dva kojaka. Sve su to popravljali i održavali majstori iz selkoji su se za taj posao dobro-
valjno opredelili. To nije bila trenutna akcija, već je to bio način da se dođe do boljih uslova za rad
za dugi niz godina. Za to sam bio spreman idavao sve od sebe. Sebi sam jednostavno postavio
zadatak da fizičko vaspitanje postavim na ono mesto ko je mu pripada s obzorom na jasno određene
obrazovne, vaspitne,zdravstvene razloge,a da ne govorim koliki uticaj ono ima na fizički i zdravstveni razvoj učenika.

VELIKI IZAZOVI ZA DELANjE
Prvo proleće, jedno igra lište i jama za skokove. Sledeća zima rad u zatvorenom prostoru. Mnoga
pomagala su već popravljena pa je savladano dosta elemenata gimnastike što je za učenike bilo
veoma interesantno, jer se pre toga na tome ništa nije radilo. Sledećeg proleća novoigralište, a u
junu me secu počela je obuka plivanja na Tamišu. Dva kojaka su bila posebna apstrakcija, jer to nije
viđeno do tada. Najhrab- riji, bolji plivači su bili u prvo vreme privilegovani veslači. Sledeći zimski
period doneo je novost za celo selo. Za Dan armije, 22. decembra, održana je prva sportska priredba
u selu. Bila je to Prva sportska akademija gde su učenici pokazali rodi- teljima i meštanima šta su
sve naučili iz širokog re pertoara gimnastičkih vežbi. Prikazane su vežbe na parteru, akrobatski
skokovi, skokovi sa odskočne daske, takozvane tramboline. Akademija se nadalje održavala
redovno za Dan armije na veliko zadovoljstvo samih učenika i publike.

POSTALI SMO NEKO I NEŠTO
Na takmičenjima na koji ma smo učestvovali po rasporedu koji je sačinio Savet za prosvetu
Pančeva, nakon samo tri godine rada, postali smo neko i nešto. Istina, bili smo i dalje oni sa sela, ali
su nam rezultate morali priznavati. Učenici su se vraćali iz Pančeva ne samo sa diplomama za
učešće na tak- mičenjima, već i sa vrednim priznanjima za osvojene visoke plasmane. U to vreme
imamo najboljeg skakača u vis i dalj, najboljeg rukometaša. U ženskoj konkurenciji najboljeg
rukometnog golmana, najboljeg u krosu, uličnim trkama kroz grad, fudbalska ekipa naše škole
naizmenično je menjala mesta između prve tri škole, a za rukometnu ekipu bilo je „rezervisano“
prvo ili drugo mesto među najboljeim pančevačkim ekipama.
U to vreme i meni je stiglo izuzetno priznanje. Naime, tada mi je u inspekciju došao inspektor inače
veoma cenjen kao stručnjak. Bio je to profesor Rade Milićević koji je moj rad ocenio sa „ističe se“
što je bila najviša ocena za uloženi trud i rad. Moji đaci su preko leta na Tamišu učili da plivaju pod
mojom kontrolom. U zimskom periodu smo izlazili na skijanje. Koristili smo drvene klizaljke za
klizanje na Starom Tamišu kada je bio zaleđen. Od tih divnih, vrednih učenika koji su svojski
obavljali zadatke i nakon mene, a i pod vođstvom nekih drugih vrednih stručnjaka, nastaće
rukometni i fudbalski klub, potom Društvo za telesno vaspitanje „Partizan“, atletičari visokog
ranga, sjajni karatisti i mnogi sportisti saveznog ranga i reprezentativnog kvaliteta.
Moj udeo u tome je malen.
Bio je kratak i činio je ono što je moralo prvo da bude.
Razvio sam ljubav prema sportu i ukazao na put kojim treba ići. Jednom rečju, Glogonj me je
uputio kako treba raditi. To mi je u dugoj sportskoj karijeri bio putokaz kojim putem treba ići.
Igranke
O mladima i zabavama koje su organizovane u Glogonju posle Drugog svetskog rata, u vreme kada
u ravnici nije bilo struje

IGRANKE UZ OBAVEZNO PRISUSTVO RODITELjA
Besciljna tumaranja po selu trajala su do kasno u noć, dok se devojke ne povuku na spavanje ili se
roditeljima tako ne predstavi ■ Struja je u Glogonj došla dosta kasno negde između 1950. i 1952.
godine
Za zimske uslove, kasno popodne. A tek pola pet.
Napolju gusta, pozna jesenja magla pritisla rani mrak.
Trotoarom kojim se krećem i neprozračno sivilo čini vidokrug od svega nekoliko metara.
Sve dalje od toga je nevidljivo.
Taj krug neprozračnog sivila kreće samnom, prati me u stopu i čini mi se kao da sam zatvoren u
okruglom neledenom kavezu, jer se temperatura naglo snižava nailaskom magle. Polako i
pažljivo koračam. Čuvam se na neravno postavljenim ciglama pored kuća, kojih više nema nego
što ih ima, uredno ugrađenih u zemlji. Plašim se iznenadnih neravnina, da ne uganem nogu, da ne
posrnem i da kojim slučajem ne padnem.

NEBROJENO PUTA ISTIM ULICAMA
Tim istim ulicama, Glogonjskim, išao sam nebrojeno puta, i po noći i po danu, kada u selu nije bilo
struje.
Struja je u Glogonj došla kasno. Prošlo je više godina od završetka Drugog svetskog rata.
Nisam siguran tačno da li je to bilo 1950. ili 1951. ili, čak, 1952. godine.
Leti sam išao kao po pravilu bosonog, po prašini i zemlji pokrivenoj zrelim opalim dudinkama
koje su ostavljale tragove svojih boja na tabanima. Znao sam gde ima rupa, gde je barica, gde
staza krivuda, gde su dudove grane niske i gde se moraš sagnuti i iz čijeg dvorišta će se oglasiti
pas čuvar. Znao sam čiju kapiju treba obići, jer postoji mogućnost da se uznemireni pas provuče
kroz deru i napadne. Najčešće sam dolazio svake večeri u selo iz Rita, sa čuvarnice nasipa gde sam
sa roditeljima živeo.
U selu sam se nalazio sa drugovima i zajednički smo planirali kako da provedemo veče.

NAIZGLED SELO SPAVA
Kada se psi čuvari umire, zadremaju ili predaju snu, u selu nastane muk. Naizgled celo selo
spava. Jedino se omladina mota po selu, često neznano kud, ne znajući zbog čega. Dozivamo se
sa drugovima, najčešće ugovorenim znacima – zviždanjem.
Zvižduci su se međusobno razlikovali, pa su i odgovori na njih bili različiti… Mirko se javlja iz
svoje ulice. Mića je u ulici svoje simpatije i reklo bi se po tome odakle dolazi. Žarko je sa svojim
društvom u Školskoj ulici i nadpevaju se glasno, iz srca, iz sveg glasa. Šuma koja se prostire od
Glogonja do Tamiša nadpeva se sa veselom družinom. Eho pesme dolazi sa svih strana.
Uvećava se i kao da produžava veselje mladeži. Ta, naizgled besciljna tumaranja po selu traju dok
se devojke ne povuku na spavanje, ili se samo pred roditeljima tako ne predstave. Ukoliko varke
uspeju, one će u maraku ulučne spavaće sobe prići poluotvorenom prozoru i osluškivati iz kog
pravca i sa koje udaljenosti dolazi poznati zvižduk.
Očekivaće nas, a mi ćemo svakoko doći. Znamo napamet i u najcrnjem mraku pod koji prozor
treba da se zastane, oslušne, otkrije i najmanji šum koji raspoznaju i razumeju samo oni koji se
međusobno očekuju, traže ili žele.

PAŽLjIVA DOŠAPTAVANjA
Tada nastaje dugotrajno pažljivo i nadasve oprezno došaptavanje da se stariji, za koje smo
verovali da već čvrsto spavaju, kojim slučajem ne probude. Krademo trenutke sreće i radosti
u šaputanju i dodirujući se kroz razređene poluotvorene šalone ili odškrinuta prozorska krila.
Ukoliko bi smo čuli korake slučajnih prolaznika sakrivali bi smo se iza najbližeg drveta i na taj
način štitili devojku i naravno sebe, da se ne bi po selu pričalo bilo šta loše o njoj ili, pak, nama.

PREUVELIČAVANjE I HVALISANjE
Kada i to prođe kasno noću sakupljamo se u veće grupe i prepričavamo dogodovštine. Najčešće,
izmišljamo, preuveličavamo i manje više lažemo sebe i drugove. Hvališemo se, zadirkujemo.
Ipak, znalo se ko govori istinu, a ko preuveličava, pa se onda zbijaju šale do duboko u noć, do
samog rastajanja i odlaska na počinak. Zanimljivo je da nikada nismo bili ni umorni ni pospani.
Sada, od kada sam u penziji, a tome ima 10 godina, zaključujem da nisam nikada stigao ni
kolima da pređem sve ulice koje sam nekada u jednoj običnoj noćnoj turi s ciljem ili besciljno
prolazio. Danas jedino svuda stižem u mislima koje mi dostižu ponekad i do najsitnijih detalja.

OMLADINSKE KONFERENCIJE, A POTOM IGRANKE
Najznačajniji vid zabave u vreme moje mladosti bile su igranke koje su se održavale u
prostorijama sadašnjeg Kluba penzionera. Odmah u posleratnim godinama penzionerski dom
izgledao je više kao ruševina nego kao mesto gde se okupljaju mladi. Dugo, pre nego što je to
postalo mesto za okupljanje mladih taj prostor koristio je kao magacin u kome je bilo svega i
svačega. Igranke su ponekad organizovane i u starom Domu kulture ili u viđenijim kafanama,
kao što je u to vreme bila kafana „Kod Rajka“ u rumunskom kraju sela.
U Domu penzionera tokom Svake nedelje organizovane su najpre omladinske konferencije, a
uvek posle toga, nastavljalo se igrankom. Poziv na sastanak omladinske organizacije je bio
dovoljan razlog zbog kojeg će devojke, omladinke, dobiti dozvolu od roditelja da prisustvuju
sastanku i da po njegovom završetku ostanu na igranci.
Devojke su tada dolazile na sastanke i igranke sa roditeljima, pre svega majkama, ili starijom
braćom i sestrama. Oni su imali zadatak da paze na njih. Za sve vreme igranke oni su sedeli na
klupama koje su bile poređane pored zida u sali.

PETROLEJKE I KRABIT LAMPE
Kako u sali za igranke nije bilo struje, na zidu je bila lampa petrolejka. Najčešće jedna ili
najviše dve.
Jedna lampa je po pravilu bila za stolom gde su sedeli oni koji su vodili omladinski sastanak. Ona
sa slabijom svetlošću osvetljavala je samo bližu okolinu, dok je ostatak sale bio u polu mraku.
Zbog toga smo po nekad nabavljali takozvane karabit lampe koje su davale bolju svetlost.
Ipak, najveću svetlost je davala špiritus lampa. Nju smo retko imali priliku da koristimo, jer je bila
vrlo skupa.
Na igrankama muzika za igru je bila oskudna, veoma skromna. Najčešće je svirala jedna
hramonika. Ponekad i dve. Svirao je jedan omladinac Mirko Stražmešterov koji je zaista znao
dobro da svira iako je bio samouk. Ponekad sam se i ja, kao njegov dobar drug usuđivao da svoje
skromne sposobnosti iskažem na harmonici. To sam najčešće činio kada bi se on umorio od dugog sviranja ili, pak, kada je poželeo da sa svojom simpatijom odigra koju igru. U tim
situacijama ja sam bio uvek dobrodišla zamena. Znalo se uvek koliko dugo treba da sviram. Ako su
moji drugovi ugrabili one devojke koje su želeli, onda sam morao jednu istu igru da sviram do
beskonačnosti kako bi oni bili što duže sa svojim izabranicama. Tako je bilo i kada je Mirko svirao.

BILI SMO PAŽLjIVI MOMCI
Mi smo bili pažljivi momci i po završenoj igri odvodili smo devojke do njihovih roditelja koji
su budno pratili sva događanja na podijumu za igru. U to vreme bili smo svi sirimašni, ili bolje
reći da su jedni bili siromašni, a drugi siromašniji. Nije bilo mogućnosti da se za takvu igranku
nešto posebno obuče, ili na noge obuje. Često smo na igrankama bili bosonogi i, naravno, u odeći
koja se nosila tokom čitavog dana – na poslu, u kući i u polju. Doduše, imali smo mi i bolju
odeću i obuću, ali se ona nosila samo na izuzetnim svečanostima ili se čuvala za ono vreme kada se
ide u školu.
Pod u sali za igranke bio je od starih dasaka i da se ne bi primaćivalo u koliko je lošem stanju
mazao se prerađenim uljem. Nije se nikada prao, već se samo čistio metlom. Obuća nam je zbog
toga uvek bila odozdo masna. Igranke su se završavale najkasnije dva do tri sata po završetku
konferencije, najčešće u smiraj dana. U zimskom periodu igranke su završavane u osam, a
najkasnije u devet sati, a u letnjem periodu nešto kasnije. Po završenoj igranci roditelji su najčešće
dozvoljavali momcima da prate devojke do kuće. Roditelji su sa komšinicama išli ispred mladih
koji su lagano zaostajali za njima da se razgovori ne bi mogli prisluškivati.
A kada se stiglo do kuće, onda su majke još malo omogućavale devojkama da budu sa momcima,
jer će one ući u kuću da nameste krevete za spavanje. (nastaviće se)

KAFANE
U Glogonju je bilo nekoliko kafana koje mladima nisu bile dostupne. Pre svega nismo imali
novca. Dužom štednjom smo i to ponekad sebi priuštili, ali sasvim retko. U te kafane su zalazili
naši roditelji, pa nije bilo zgodno da se sa njima sretnemo. Ipak, u jednoj kafani „Kod čika Mate“ je
bila jedna manja prostorija koju smo zvali „Separe“, pa smo se tamo ponekad, krijući se od pogleda
starijih nalazili na brzinu, istrošili ono malo novca koje smo dugo štedeli.

BOROVE PATIKE
Odmah posle rata su počele da se kao moderna obuća nose patike koje je proizvodila fabrika u
Borovu, pa smo ih svi zvali Borove patike. Lansirane su bele patike (sa belim platnom odozgo) što
je bila reprezentativna obuća. Mi koji nismo imali dovoljno novca da ih kupimo snalazili smo se
tako što smo iz škole donosili krede i sa njima belili patike.

DOŠAPTAVANjE SA PROŠLOŠĆU
Ponekad, a to je retko, prošetam ulicama, češće nasipom pored Starog Tamiša, da udahnem malo
svežeg vazduha i budem sam sa svojim mislima. Laganim koracima, ponekad potpomognut štapom
šetam i prebiram misli. Pričam u sebi sa prošlošću. Ponekad se poluglasno došaptavam s njom. A
onda, kada čujem sebe, trgnem se, osvestim se i vratim se u stvarnost.

DEREGLIJOM OD GLOGONjA DO BEOGRADA
U vreme visokog vodostaja, vode Tamiša i Dunava su se spajale i činile ogromno jezero
■ Nasip građen između 1930. i 1933. godine
■ Bio je to grandiozan građevinski poduhvat, čak i za današnje vreme, a kamoli za vreme od pre 80
godina Glogonjac Kosta Radišić, nastavnik fizičkog vaspitanja i istaknuti sportski radnik svoje
penzionerske dane između ostalog koristi pišući o vremenima prošlim prisećajući se mnogih
zanimljivosti i važnih događaja za istoriju našeg kraja. Kosta Radišić, pomno otrže od zaborava
mnoge zanimljivosti iz glogonjskog kraja. Vrednost njegovog kazivanja ima poseban značaj jer je
bio svedok mnogih događaja. Zahvaljujući dobroj volji Koste Radišića u prilici smo da u
vremeplovu (feljtonu) mlađim Glogonjcima skrenemo pažnju na prošla vremena.
U periodu od 1930. do 1933. godine sagrađen je nasip za odbranu od poplave dug 96 kilometara
pored Tamiša i Dunava koji je zaštitio veliki prostor koji se zvao Pančevački rit od velikih poplava.
U vreme visokog vodostaja, vode Tamiša i Dunava su se spajale i činile veliko jezero. Nekada je
bilo toliko vode da se iz Glogonja do Beograda išlo velikim, teretnim, drvenim čamcima
(dereglijama). Tim čamcima glogonjski povrtari i ratari nosili su poljoprivredne proizvode na
beogradske pijace.– Bio je to grandiozan građevinski poduhvat čak i za današnje vreme, a ne za
vreme od pre 80 godina. U to vreme nije bilo mašina kojim bi se kopala i prevozila zemlja, već se
sve radilo ručno – ašovima, lopatama, a zatim se zemlja prenosila kolicima ili, pak, specijalno
napravljenim nosilima koja su nosila po dva čoveka. Najsavršenije su bile korde koje je vukao
jedan konj. To su bila kolica na dva točka na kojima je tovaren teret koja su vukli konji. Za to su
korišćene i konjske zaprege seljaka koji su se opredelili za rad na izgradnji nasipa i za to su bili
dobro plaćeni.Na tom dugom nasipu, na svakih šest kilometara izgrađene su velike kuće, u kojima
su stanovali čuvari nasipa koji su brinuli da vode ne oštete nasip i prodru u Rit i unište useve. To su
bile čuvarnice nasipa. U ograđenom nasipnom prostoru napravljene su iste takve kuće koje su se
zvale kanalske čuvarnice, gde su stanovali čuvari kanala koji su ih održavali.

Svi kanali si služili za navodnjavanje, ali i za regulisanje vodostaja Tamiša i Dunava.
Na nasipu je bilo 16 čuvarnica i nekoliko nadzornih zgrada.
Bile su to lepe kuće u kojima su boravili oni koji su kontrolisali održavanje nasipa pri redovnom,
ali i za vreme ekstremno visokih vodostaja kada su pretile poplave. Pored tih zgrada izgrađene su i
velike kuće u kojima su smeštene pumpe koje su navodnjavale i odvodnjavale čitav prostor, čitav
Rit, prebacujući vodu iz Rita u reke, ali i obrnuto iz reka u Rit.
Otac Koste Radišića, Svetozar, dobio je zaposlenje čuvara nasipa na čuvarnici broj 13 kod sela
Glogonj. Na tu čuvarnicu cela porodica Radišić došla je 1936. godine.– Čuvarnica se sastojala od
dva objekta i nekoliko sporednih koji su služili za smeštaj stoke, živine i odlaganje poljoprivrednih
proizvoda.
Bile su to kuće za to vreme izvanredno opremljene, o kojima su mnogi mogli samo da sanjaju.
Primera radi u čuvarnici je bila kaljeva peć. Pod je bio patosiran, obojen u žuto. U ormarima je bilo
svega od escajga, šoljica različitih veličina i namene, i mnoga druga vrlo kvalitetna oprema. Neko
je očigledno savršeno osmislio šta je sve potrebno da bude na svakoj čuvarnici. Verovatno je sve to
bilo potrebno, budući, da je čuvar nasipa pratio stanje na nasipu u dužini šest kilometara.

RADNICI VODNE ZAJEDNICE
U čuvarnici su živeli i boravili, u radničkoj sobi, radnici koji su dovršavali poslove na izgradnji
nasipa. Oni su pošumljavali pojas oko nasipa, popravljali kosine za silaženje i prelaženje preko
nasipa, pravili takozvane rampe. One su služile da se prelazi preko nasipa kada se iz Glogonja išlo
za Beograd i obratno. Tuda je prolazio kolski letnji put za Beograd.Radnici na nasipu skupljani su
sa svih strana.
Bilo je Mađara, Rumuna, Bosanaca, Hrvata, Ličana, Hercegovaca…Bili su to siromašni ljud koji
su u svet išli „trbuhom za kruhom“. Za njih je najvažnije bilo da imaju šta da jedu, da nisu gladni i
da imaju posao kako bi zaradili dinar i izdržavali porodice. Iako sakupljeni sa svih strana, lepo su
se slagali.
Niko se nije opijao i svađao, a kamoli potukao. Pomalo čudno, ali je zaista tako bilo.Imen nekih i
danas se sećam, jer su bila neobična za naše krajeve. Neke pamtim
i po osobinama koje su ih krasile. Na primer Laza Vikalov je bi neobično snažan čovek – visok,
krupan i zimi i leti je išao raskopčane košulje. Kada je nosio ovršeno žito na tavan, on je na oba
ramena nosio po jedan džak, dok su svi ostali nosili po jedan. Anton Cuculić bio je najbolji šahista.
Jednoga su zvali Mile Mesec, valjda zbog toga što je bio tanak i izuzetno visok, pa se zbog
ekstremno visokih nogu kretao vrlo sporo.

NASIP – ZELENI TALAS
Ceo nasip u proleće ozeleni i posmatran sa većeg odstojanja izgleda kao neki ogroman zeleni talas.
Nasip je izgrađen tako da je ona strana nasipa koja je okrenuta ka Tamišu kos spuštena od vrha
nasipa koji se zove „kruna“, pa do horizontale tla. Dužina te kosine je 15 metara. Sama „kruna“ je
široka šest do sedam metara. Po njoj su se kretala zaprežna kola. Prolaz nasipom se naplaćivao. Na kruni nasipa, na svakih 50 metara bio je postavljen telefonski stub. To je bila direktna veza sa
upravom Vodne zajednice u Pančevu.Nasip je bio izuzetno lep na proleće. Uostalom svako godišnje
doba ga je ukrašavalo svojim specifičnostima.
U kasno proleće trava neobično naraste.
Leluja se na vetru.
Zato nasip liči na ustalasanu površinu vode.

DVADEST GODINA NA ČUVARNICI
Porodica Radišić na čuvarnici broj 13 živela je od 1936. do 1960. godine, kada je otac Svetozar
otišao u penziju. Bezmalo dvadeset godina. To je period čika Kostinog ranog detinjstva, dečaštva,
čitavog školovanja i konačno sazrevanja. To je period života koji se nikada ne može izbrisati iz
sećanja. Bio je to najlepši deo mog bezbrižnog života iako taj period obuhvata sve nevolje Drugog
svetskog rata, stvaranje nove Jugoslavije i teškog posleratnog stanja.

BESNI FOK
U samom Ritu postoji jedan prostor koji se zove Besni Fok.
Sada je na tom prostoru izgrađeno naselje koje se tako zove. Ispredaju se priče da se u vrem
visokog vostaja Dunava i Tamiša, kada se vode spoje i načine veliko jezero, da su se na tom
prostoru davili ljudi i da je ta udolina ime dobila upravo po tome.
Besni fok (Besna dolina). Nije nelogično i nemoguće.

PROLEĆE – LETO 1940.
Predamnom je proleće i leto 1940. godine.
Jesen je još daleko, bar se tako čini, ali je to ipak tu, blizu, sasvim tu. Na jesen ću da pođem u školu
i sa sestrom Kaćom ću biti kod očeve sestre u Melencima. U Glogonju nema nastave na srpskom
jeziku, već samo na rumunskom i nemačkom, piše Kosta Radišić.